Što je Kadiš?

... i zbog čega je toliko važan?

Upravo kada je njegovo veliko remek djelo neba i zemlje bilo konačno dovršeno i pušteno u pogon, B-g je shvatio da nešto nedostaje: potpis.

Bez potpisa, stvorenja na ovom svijetu bi mogla uzeti život, ljepotu, zadovoljstvo i sve druge pogodnosti zdravo za gotovo. Možda bi propustili voditi brigu o domu koji je za njih stvoren, pa čak i postali nemarni i destruktivni.

Zato nam je On ostavio svoj potpis. Naš zadatak je da obznanimo da je to u stvarnosti najveće umjetničko djelo, načinjeno od strane najvećeg od svih umjetnika, Majstora Dizajnera/Arhitekta/ Inženjera svih stvari.

Na hebrejski to nazivamo Kiduš HaŠem –grubo se može prevesti kao Posvećenje Imena (hrvatski je jezik malo nespretan s takvim pojmovima). Kako činimo Kiduš HaŠem? Pa, kao što ste možda prepoznali riječ, napraviti „kiduš“ nad vinom u petak navečer kada dolazi Šabat odličan je način. Tako i svaki čin koji demonstrira višu svrhu i smisao života, bilo da je to javna molitva, ili milosrdno djelo ili jednostavno svakodnevno ponašanje kao čovjek.

Od molitvenih oblika Kiduš Hašema, Kadiš je najizrazitiji primjer. Nijedne druge riječi koje kažemo u bilo kojoj od molitava nemaju takav nivo svetosti.

Zašto ožalošćeni kažu Kadiš?

... i kako to može pomoći roditeljima

Onaj koji žaluje kaže Kadiš kako bi pomogao duši pokojnika na njenom putu prema gore.

Mi možda izgledamo kao da svatko do nas ide svojim putem, no prema židovskoj tradiciji mi smo vrlo vezani jedan uz drugoga. Djeca naročito.

Rabin Isaac Luria, Ari, najveći od kabalista, opisao je obiteljsko stablo kao veliku rijeku. Roditelji su gornji tok rijeke, a djeca donji. Što god se događa u gornjem toku rijeke mora stići ddo donjeg toka. I tako djeca naslijeđuju neriješenu prtljagu svojih roditelja.

Ako je to tako, kaže nam Ari, mora biti da djeca imaju moć popraviti roditeljski rukavac rijeke. Inače bi svijet bio zarobljen u nerazrješivoj situaciji – primali bismo sve probleme iz gornjeg toka bez ikakvih mogućnosti da ih popravimo na njihovom izvorištu.

I tako je svako dijete osposobljeno da prenese/odvede svoje roditelje na viši nivo nego su roditelji u stanju odvesti same sebe. Talmudski učenjaci su ovako opisali tu situaciju: „Roditelj može donijeti dijete na ovaj svijet, no dijete može dovesti svog roditelja u budući svijet“.

Roditelj ne može svom djetetu garantirati mjesto u budućem svijetu. Dijete, međutim, može dovesti dušu svojih roditelja na njihovo pravo počivalište nakon što oni napuste ovaj svijet.

Na koji to način dijete čini? Kada duša roditelja napusti ovaj svijet, sve vezano uz tu dušu uzima se u obzir/sagledava. Što je najvažnije, međutim, je ono što je ta duša ostavila iza sebe. Kada dijete tog roditelja čini sve što može da donese više svjetla i svetosti u ovaj svijet, duša je u mogućnosti penjati se više, usprkos bilo kakvim teškim teretima koji je možda vuku natrag.

Kadiš, kako smo prethodno objasnili, je jedan od tih načina koji privlači tu svjetlosti i čini da snažnije sja. Naravno, postoje i drugi načini: milodari, učenje Tore, podizanje slijedeće generacije dobrih Židova...

Čak i ako nema sina koji bi mogao reći Kadiš, drugi Židovski muškarac ipak ima mogućnost pomoći duši na njezinom putu govoreći Kadiš i posvećujući milodar u čast preminule osobe. Uostalom, mi smo svi povezani. Uistinu, Ari je učio, mi svi smo samo jedna duša u mnogo različitih tijela.

Što znače riječi Kadiša?

...osim samog prijevoda

Kadiš govori o našoj najdubljoj čežnji kao naroda za vremenom kada će svijet biti onakav kakav je trebao biti. B-g je stvorio svijet „prema Svojoj volji“ uz beskrajni potencijal za dobro i ljepotu – no na nama je da dovedemo do toga. Mi smo poput zemljoradnika, koji ore i sije – a potom čeka da padne kiša, zasja sunce i pojavi se usjev. Isto tako, nakon tolikih pokoljenja koja su držala Toru i njene micve usprkos svih prepreka i problema, mi čekamo na konačno klijanje i žetvu našeg izbavljenja i izbavljenja čitavog svijeta kroz dolazak vrlikog židovskog vođe „pomazanika“ – bolje poznatog kao mesija.

Neka bi do toga došlo vrlo brzo, brže nego možemo zamsliti.

Kadiš nije napisan na hebrejski, već mješavinom hebrejskog i aramejskog. Aramejski je bio jezik Židova tijekom mnogo godina i Kadiš je zamišljen tako da ga mogu izgovarati i razumjeti obični ljudi. Tri pramajke Židovskog naroda, Rebeka, Lea i Rahel, bile su iz Arama, tako da su naši korijeni u ovom jeziku vrlo duboki – mnogo dublji nego li u Jidišu, Ladinu ili Judeo-arapskom. Zapravo, aramejski se smatra „drugim svetim jezikom“, vrstom posrednika između svetog i sekularnog.

Evo prijevoda glavnog dijela Kadiša:

Neka bi Njegovo veliko ime bilo veličano i posvećeno

U svijetu koji je stvoren po Njegovoj volji

I neka se uspostavi Njegovo Kraljevstvo

I neka izbavljenje proklija

I neka Njegov pomazanik dođe

Neka to bude za našeg života

I u naše dane

I u dane čitavog Doma Izraelovog

Brzo i uskoro

I neka kažu „Amen“.

Neka je Njegovo veliko ime blagosloveno u sve vijeke

Neka bi ime Svetog, da je blagosloven, bilo blagosloveno i slavljeno i ukrašavano

I uzvišeno i uzdignuto i proslavljeno

I uzneseno i hvaljeno

Više od svakog blagoslova i pojanja,

Slavljenja i utjehe

Koje možemo reći u svijetu

I neka kažu „Amen“.

Što je glavna stvar u Kadišu?

... i zašto je Njemu potrebno da mi blagoslovimo Njegovo ime?

Glavna stvar u Kadišu je odgovor zajednice:

„Neka je blagosloveno Njegovo veliko im u sve vijeke“

Mogli bismo reći da je cijeli Kadiš zapravo okvir za taj blagoslov – drugim riječima, mi kažemo Kadiš tako da zajednica može uzvratiti tim riječima.

Onda, u čemu je stvar s tim riječima? Evo tek vrha ledene sante objašnjenja:

Njegovo veliko ime odnosi se na četveroslovno ime koje se ne može izbrisati. Mi nikada ne izgovaramo to ime na način na koji je napisano. Jedini trenutak kada je ono bilo izgovoreno bilo je prilikom svećenićkog blagoslova u Hramu u Jeruzalemu, te jednom godišnje od strane Velikog Svećenika kada je ušao u Svetinju nad Svetinjama na Jom Kipur.

„Veliko ime“ ima mnogo značenja. Ima značenje bilo je, jest i bit će sve u jednom. Također ima značenje onoga koji je uzrok postojanja. Ono nam kaže da B-g obuhvaća sve što postoji a ipak ostaje u potpunosti iznad svakog vremena i prostora.

Kada kažemo da to veliko ime treba „biti blagosloveno“, mislimo da ono treba postati stvarno u našem svijetu . To je značenje riječi blagoslov na hebrejskom (braha) – to znači presavinuti nešto prema dolje. U ovom slučaju, mi želimo privući ovu višu realnost dolje u našu stvarnost. Mi želimo osjećati kako je sve u svemiru prožeto B-žanskim – svjetlošću beskonačnog Stvoritelja koji je iznad svih stvari.

Zašto ponavljamo, govoreći zauvijek i uvijek i uvijek? Nije li jedan „zauvijek“ dovoljan?

Ključ bi mogao biti u aramejskoj riječi koju koristimo (l'alam). Ima i drugo zančenje te riječi, pored zauvijek – ona može također značiti i svijet. Prema Kabali, postoje mnogi svjetovi na višim i još višim duhovnim nivoima od našeg vlastitog. Ti svjetovi ne nalaze se negdje u dalekom svemiru – oni su ovdje na istom mjestu gdje i mi. Mi ih ne možemo vidjeti zato što smo fizička bića s fizičkim očima i ušima. Ali ti svjetovi vrše utjecaj na nas, bez bozira na to – i naši postupci, riječi i misli vrše utjecaj na njih.

Zato kada kažemo zauvijek i uvijek i uvijek mi također mislimo u sve te svjetove. Stvoreni svjetovi su podijeljeni u tri kategorije, Stvaranje, Oblikovanje i Postupanje – tako da je to razlog za ponavljanje tri puta.

Koliko je star Kadiš?

...i kada je postao molitva za ožalošćene?

To je nešto što zapravo ne možemo znati. Srž Kadiša, odgovor „Neka je Njegovo veliko ime blagosloveno zauvijek i svagda i svagda “ je zapravo stih iz Knjige Ezekijelove. U nekom trenutku to je postalo prihvaćen način odgovora u sklopu javne molitve. Talmud i suvremeni radovi opisuju taj odgovor kao uobičajeni prije gotovo dvije tisuće godina. Ali samo zbog toga što je to najraniji zapis to ne znači da je tada to i započelo.

Drevni Targum Jerušalmi na Toru, također napisan u vrijeme Talmuda, smješta ovaj običaj u vrijeme Jakova i njegovih sinova. On opisuje kako je Jakov pozvao svoje sinove da im kaže svoje posljednje riječi. Želio im je otkriti kraj dana, no uvidio je da ga je nebo spriječilo u tome. Pomislio je, „Možda jedno od moje djece nije dostojno“ i to je rekao svojim sinovima. Kazao im je, „Možda je jedan od vas odmetnuo od svoje braće u srcu svom i želi otići da bi služio drugim bogovima?“

Sinovi Jakovljevi odgovorili su kao jedan, „Čuj, Izraele, Vječni je naš B-g, Vječni je Jedan. “

A Jakov je odvratio, „Neka je Njegovo veliko ime blagosloveno zauvijek i svagda i svagda“.

Najvjerojatnije su tokom godina nastali i bili formalizirani različiti običaji, dodajući kontekst i sadržaj oko ovog standardnog odgovora zajednice, sve dok nije postiglo formu koju danas znamo kao „Kadiš“. Najstarija verzija „Kadiša“ je ona koju nalazimo u molitveniku Rav Amram Gaona iz 9. Stoljeća, ali ni to nam ne govori mnogo, pošto namnije poznat niti jedan Židovski molitvenik napisan prije njega. Ljudi u ona vremena nisu zapisivala stvari koje su bile uobičajena praksa i dobro poznate svima, poput dobro poznatih molitava i svakodnevnih običaja. Oni su ih pamtili i nisu uviđali potrebu da ih zapisuju. Na kraju krajeva, pergament je bio skupa roba.

Najraniji tekst koji postavlja vezu između molitava djeteta i stanja preminuloga datira iz oko 3. stoljeća. To je midraško djelo, Tanna D'bei Eliyahu. Tamo je zabilježena priča vrlo slična poznatoj priči o Rabi Akivi, no ona uključuje i Rabi Johanana Ben Zakaja, učenjak iz 1. stoljeća:

Jednom sam išao putem i naišao na čovjeka koji je sakupljao drva. Govorio sam mu, no on mi nije odgovarao ni riječi. Tek kasnije mi je pristupio i rekao: „Rebe, ja sam mrtav, a ne živ.“

Odvratio sam mu: „Pa ako si mrtav, što će ti ta drva?“

On mi je odgovorio: „Rebe, poslušajte me pa ću vam objasniti. Dok sam bio živ, moj prijatelj i ja provodili smo dane u činjenju grijeha na mom posjedu. Tako kada smo došli ovdje, odredili su nas za spaljivanje. Ja sakupljam drva i spaljujem svog prijatelja. Onda on sakuplja drva i spaljuje mene.“

Onda sam ga upitao: „Jesu li ti rekli koliko će trajati tvoja kazna?“

Našto je on odvratio: „Kada sam došao ovdje, ostavio sam iza sebe svoju trudnu ženu. Ja znam da ona nosi sina. Zato te molim, brini se za njega otkako se rodi pa sve dok mu ne bude pet godina. Vodi ga u školu da uči čitati i moliti. Jer u trenutku kada će on reći 'Blagosloven je B-g blagosloveni', bit ću uzdignut iz kazne Gehinoma.“

Iz te priče i priče Rabi Akive izgleda da se podrazumijeva da molitva djeteta može pomoći svom preminulom roditelju. Ali kada je postao običaj da siroče ili ožalošćeni kažu Kadiš?

Najraniji poznati navod nalazimo u djelu „Sefer haRokeah“ rabina Elazara iz Njemačke, iz 12-og stoljeća. Djelo iz 13-og stoljeća „Or zarua“ rabina Yitchaaka ben Moshea iz Beča spominje da u Njemačkoj i slavenskim zemljama (koje on naziva „Kanaan“)oni imaju taj običaj, dok ga u Francuskoj nemaju. A u „Vitrijskom Mahzoru“ kojeg su sročili Rašijevi (Rabi Šlomo Jichaki) učenici u Francuskoj, također nema spomena ovoga.

Znači li to da je običaj nastao u to vrijeme u Njemačkoj i slavenskim zemljama te se proširio od tamo? Činjenica da običaj prevladava među ne-europskim Židovima otežava prihvaćanje tog mišljenja. Vrlo se rijetko dešava da Židovi iz Sjeverne Afrike i s Bliskog Istoka prihvate običaj osobit za europske Židove. Možda je to tijekom dugog vremena bio zajednički običaj u mnogim zemljama, ali ga Francuska jednostavno nije prihvatila. I ponovo, ne možemo znati sa sigurnošću.

Da li činjenica da raniji kodifikatori kao što su Majmonides i Alfasi ne spominju da ožalošćeni govore Kadiš znači da to još nije postalo običajem u njihovoj zemlji? Ne nužno. Oni uglavnom spominju samo one stvari na koje obavezuje Talmud. Govorenje Kadiša za preminulog roditelja možda je nastao na provincijalniji način. Ili je možda bio toliko dobro poznat da pisci Talmuda nisu osjećali potrebu da ga spomenu a kasniji su kodifikatori samo slijedili taj primjer.

Kakva god povijest bila, govorenje Kadiša žalobnika postalo je univerzalni običaj neđu Židovima u svim zemljama. Pravilo je da kada se Židovski narod kao cjelina složi oko nekog pojedinog običaja (poprilično čudo samo po sebi), taj običaj postaje zakon jednako tako vrijedan i obavezujuć kao i onaj kojeg je B-g dao Mojsiju na Sinaju – čak i više. Roditelj, čak i onaj koji je veliki umjetnik ili izumitelj, će uvijek paziti na kreativna djela svoga djeteta više nego na svoja vlastita. Tako, također, i B-g Izraela, pazi na običaje koje je Njegov narod stvorio u Njegovo ime više nego na bilo koji od zakona koji je On dao nama.

Kada se kaže Kadiš?

Židovi se mole tri puta dnevno, ujutro, poslijepodne i uvečer. Jutarnja molitva je najdulja i ožalošćeni kažu najmanje jedan Kadiš na početku i nekoliko na kraju molitve. Tijekom poslijepodnevne i večernje molitve ožalošćeni kažu Kiduš samo jednom ili dva puta na kraju.

(245, 290)

Odgovarajući "Amen" i "Jehe Šeme Raba"

Daj sve od sebe!

Svatko tko čuje Kadiš mora odgovoriti. Zapravo, koliko god da je velika stvar reći Kadiš, još veća je odgovoriti Amen. Izuzetak je samo onaj koji se nalazi usred molitve koju nije dozvoljeno prekidati.

Kada dođe do Amen, jehe šeme raba…, podučili su nas naši učenjaci da odgovorimo glasno i s potpunom pozornošću. To ne znači da trebamo vikati—samo da se moramo koncentrirati na ono što radimo. "Čak i da iziđe odredba s Neba, potpisana i zapečačena na sedamdeset godina," Talmud nam kaže, "ako čovjek odgovori 'Amen, jehe šeme raba …' iz sve snage i s potpunom pozornošću, ona će biti poništena zbog njega."

Postoji još i učenje, koje se pripisuje proroku Elijahuu (Iliji), da se pridoda prva riječ slijedećeg retka u odgovor, na ovaj način:

Amen, jehe šeme raba mevorah l'olam ulalmej almaja…jisborah